Lirika
Ostalo, sve što nije uglazbljeno. Nekoliko izdvojenih pjesama/tekstova koje sam kroz godine pisao.
Prolazi vrijeme a život stoji na mjestu
Svakim danom svi žive al rijetki žive
Prolazi vrijeme ljudi prolaze mene
I sve što si mislim je kako ću do nje
Neke ljude koče četiri bijela zida
Bolnički krevet i prazna melankolija
Neke ljude koči kocka u glavi
Koja im budi strah, strah od smrti, strah svaki dan
Neki ljudi kažu karijera mi je na prvom mjestu
Obitelj što je to meni treba para i zlo
Neki ljudi žive samo da prežive
Što god dogodi se ah to nije do mene
No ipak neki ljudi traže sebe traže sreću
U malim stvarima, drogi, putovanjima
Znaju ljubiti utakmice gubiti
Jer prošlo je vrijeme kad se sreću moglo kupiti
Život nam je dao sve na jednom mjestu
Ljubav i mržnju, sreću, dobrotu i zlo
Prijatelje ljude razne prirodne čude
Beskraj života al nama to je samo vic
Zašto hodat šumom kad mogu spavat umom
U kući s dobrim krovom gradu s lažnim sobom
Neki bi rekli pa to je sve što ti treba
Al ipak neki bi pošli u nepoznati kraj
Na koncu shvaćam da velika ironija je to
Za sreću treba ljubav, dobrota i bol
Otvoreni um koji vidi i lijevo i desno
Ne mrzi i ne boji se drugom sebe dat
Al zašto i dalje takvi ljudi žive u manjini
Zašto i dalje svijetom vlada strah
Zašto i dalje svi žive al rijetki žive
Zašto i dalje ja mislim samo na nju
Budim se ovim jutrom čudnog osjećaja
Netko je provalio moja vrata sinoć
Krivnja je moja, nisam ih zaključao kako spada
Sad se bez ručka s golim zidom srama
S otprije dovoljno nemira u glavi
Pitam, može li se čast osvojiti kartama
Dolazi to čudno jesenje vrijeme
Vidim sunce ali sve što osjećam je zima
Dakako, ponekad volim sve te ekstreme
Kad pjesma poprimi neki čišći glas
Donese mi to malo mira u glavi
I na trenutak, usprkos svemu osjetim spas
Pitam se je li prevarant uvijek loša osoba
Sigurno postoji netko kome je donio dobro
Dok je živio za vrijeme nekog ljepšeg doba
Kojeg smisla onda imaju sve naučene dogme
Čemu osuđivati kad ni sami ne znamo
Liči li naš život ponekad ciganskome
Izgleda da nam je svijest sva preozbiljna
Zar je stvarno svaka dosjetka odbojna
Lica svakim danom izgledaju novo
Stranac sutra dat će ti život
Čekam tren da se zaputim u Kumanovo
Gdje mi putovi djeda nose prve korijene
Na mjestu gdje je sve počelo
Da nađem dvije čaše davno ispijene
I počne tako dobro. Misli se slože, glas se čuje, avioni lete i mrak pomalo pada. Stojiš sama na uglu sjećanja. Stare ljubavi su prošle, neke nove dolaze. Misliš si, ma svi su ljudi malčice ludi i pomalo glupi, ali to ti ne daje za pravo osjećati se mizerno. Prisjećaš se zlatnih davnih dana kada te je svak htio, kada si mislila da si zvijezda, u odrazu ogledala sjeta i ni blizu dodira spoznaja da netko tek sada uočava tvoju ljepotu. Razmišljaš o svijetu, ne vjeruješ da ovo društvo i dalje stagnira, da makar svo znanje na raspolaganju stoji, ljudi i dalje ne gledaju. Pitaš se jesi li možda ti ta koja je luda, koja je u krivu. Kako je moguće da se kotač i dalje vrti, a pomaka nema nigdje. Negdje je zapelo. Pogledaš očaravajući film i na trenutak osjetiš blagostanje, sve je dobro. Pročitaš savršenu knjigu i odlučiš to je to, samo kako bi se već sutra kolotečina vratila na utaban put. Nešto ne štima, netko je tu pobrkao zvijezde. Odgovor je sigurno u ljubavi, a ljubav ti je donijela samo patnju. I tako zaključiš, ne možeš ništa no – čekati. Prijatelji ti se smiju, roditelji kažu da si luda, bratu je krivo, nakon svega, ti i dalje, čekaš. Ali što se može, kažeš si, sve sam probala i dovelo me nikuda, pa neka se priroda pobrine za moje starenje, genetske i hormonalne promjene, pa možda sutra bude pravo, ljudi mrvicu ljepši, hrana malo finija, novac znatno vrjedniji, tuga debelo zaboravljena, riječi magično glasnije, put modro vedriji, i ja iole bolja!
Mrzim svoj život
Jer svaka mala glupa sitnica u mojoj glavi mora nositi teret nebodera
I mrzim svoj život
Jer dobru stvar svjesno uništim zbog neke lake puke požude
Mrzim svoj život
Jer i kada se sve čini savršeno, pronađem neki nemir u glavi
Mrzim svoj život
Jer mi se sutra čini preblizu, a prekosutra predaleko
Vidim u budućnost, a bojim se prvog koraka
Pratim stope drugih ljudi, umjesto da pronalazim svoj put
A kako uopće pronaći svoj put kada nemaš pojma o ničemu?
I mrzim svoj život
Jer koliko god sretno odrastao pretvorio sam se u očajnika
Očajnika koji traži izlaz u lakim stvarima
Koji svjesno bira patnju umjesto održivog uspjeha
Koji u neznanju prolazi kroz život misleći da sve zna
Mrzim svoj život jer ništa ne znam
Jer mislim da znam, ali znam kurca
Ne znam što je ljubav
Ne znam što je sreća
Ne znam što je sudbina
Ne znam što je budućnost i ono najgore ne znam što želim da mi bude budućnost
I onda se pitam
Što li je meni sve ovo trebalo
Nisam li jednostavno mogao naići na glupe i bezvezne ljude
Barem se ne bih osjećao krivim za vlastitu patnju
Imao bih izlaz, imao bih odgovor
SVI SU ISTI, SVI SU LUDI
A ovako, jedini tko je isti i tko se ne mijenja sam ja
Jedini tko je lud sam ja
Lud sam jer umjesto da znam što želim
Ja sjedim i sjedim i sjedim
I tako mrzim svoj život
Mrzim u što sam se pretvorio
U što ću se pretvoriti ne spasim li se iz ovog očaja
Znam da mi nije kriva ljubav
Znam da mi nije kriva škola
Znam da mi nije kriva država
Znam da mi nije kriva majka
Kriv sam si jedino i isključivo JA
Prolazim kroz ljutnju, prolazim kroz bijes
Prolazim kroz patnju, prolazim kroz mržnju
Ali na kraju dana, ono što ostaje, ono što će ostati zauvijek
Prolazim kroz TUGU
Vječnu tugu kojoj ne vidim kraja
Tugu koja će mi obilježiti čitav život
I oduvijek je bilo tako
Oduvijek sam osjećao tugu, samo što sam bio mlad
Ali više nisam mlad
Odgovornosti su veće, odluke su veće
Ne vidim izlaz, osim da ostanem SAM
Ali što ako ostanem sam
Kojeg smisla onda moj život nosi
Koju poruku šaljem svijetu u budućnosti
Da je život OČAJAN
Da sam se predao
Zatvorio u svoj mali kutak i napio do smrti
Poruka jednog običnog jadnika
Običnog gubitnika
I tako će nažalost i biti
Ostat ću gubitnik koji je mislio da je popio svu pamet svijeta
A na kraju je ostao SAM
…
Neka i ove noći demoni misli meni napune glavu / Neka probudim se jutrom žaleći odluke teške / Sve mi je pomalo sivo / Sve mi se mršti i sve me tišti / I što da radim?
Mogu vezati misli za neke šarene trenutke / mogu pričati i pjevati ali znam da nikoga to nije spasilo od smrti / Mogu krenuti rijekom snova u neku obećanu zemlju / Ili mogu ostati tu gdje jesam praveći se da živim u zemlji snova / Kuda god da krenem svršetak je isti / Briga i nelagoda svuda oko mene / Ne znam / Kao da nema mogućeg rješenja / Kao da se rješenje krije negdje / Ali to negdje čini se toliko daleko ni da avionom ne mogu do tamo
Kuda poći onda / Pričati s nebitnim ženama kako bih zadovoljio nedodirljivu strast u meni / Uzimati droge dokle god ne osjećam ništa / Čuvati se zmajskih prolaza i demona koji rigaju vatru kao sjenu / Ili je odgovor možda u nekoj knjizi / Pa kada bih znao ne bih sjedio ovdje i pisao / Što je to uspjeh / Kuda tražiti nešto što ne možemo vidjeti / Je li u ljudima / Ili samo jednom čovjeku koji smo zapravo mi / Ili je u nebesima / Ili odgovora nema
Što ako odgovora nema / A onda sam prepušten sudbini / Jadnoj i dosadnoj sudbini da čekam i čekam i gubim dragocjene godine svojeg života / Vrijeme mladosti prolazi / Kreativnost pada / Energija mi postaje monotona / A ja odlučujem čekati
Jesam li ja lud / Ako jesam neka mi svijet pomogne / Dobro je malo biti lud / Ali ne želim takav umrijeti.
Dok pokušavam uhvatiti dašak iskrenog osjećaja / Onog bez pretvaranja i glume / Prigrliti dane od kojih samo želim da me razume / Kao što ja razumijem da sve postoji ali ničemu da pridam razlog, smisao postojanja / Dokle god sam živ i zdrav neka mi dobro bude / Neka me struje vode do samoga sebe / Jer upoznao sam tebe / A di je sutra, što je danas / Svakodnevno se pitam / Kako sakriti osjećaj tuge koji toliko duboko osjetiš / Ipak tako često nestane i sve se čini dobro / Na trenutak vidim svjetlu točku / Možda je to samo osjećajna zavrzlama / Možda je nešto uistinu stvarno / Sjedim i razmišljam o tebi / Što radiš, gdje ideš, koga putem srećeš, što ti mislima leti / I dalje nisam siguran smijem li se osjećati ovako dobro / Čime sam to zaslužio / I dalje mislim loše o sebi / I dalje se bojim / Novih ljudi, novih početaka, zaborava / Ne želim zaboravit, no izgleda da izbora nema – prirodno će doći / Sve što se nadam je tada zgrabiti snagu volje i humanosti / Da ju i dalje volim, makar volio nekog novog / Nekog drugog / U samo dva dana preokrenula si moj svijet / Zapitala me tko sam / Bacila sumnju što sam / Ja se oduševio, a nije bilo ni osam / Tako sada sjedim i pokušavam uhvatiti dašak iskrenog osjećaja / Vratiti se korijenima / Daleko od mjesta gdje mi se srce slama.
Vlastita sumnja nešto je nevjerojatno. Sumnja u samoga sebe…. Zašto ljudi sumnjanju u vlastite sposobnosti. Sumnjaju da ono što rade nije dobro. Da je tuđi uradak bolji. Sreća nije kod susjeda, nikada nije ni bila – susjed također prolazi isti vrtlog sumnje kao i ti. Ipak nakon svih spoznaja, i dalje sumnjaš. Počinješ vjerovati sjebanim mislima, percepcija ti se iskrivi, nesretan si, a radiš, jebeno puno radiš.
Nakon puno premišljanja shvatiš da je sumnja put ka uspjehu, jer bez sumnje te više-manje boli kurac za vlastiti rad. Siguran sam da svatko sumnja. A opet, znajući to, i dalje sumnjaš. Bojim se da potpuno apstiniranje sumnje nikad neće biti moguće. U svakom poslu, svakom zanimanju, pa makar si portir, postoji netko koga smatraš boljim koji ti onda budi sumnju u samoga sebe.
Kao i svaku emociju, ovu trebaš iskoristiti u svoju korist. Vidjevši savršenstvo, znajući da si znatno ispod njega, savršenstvu trebaš i težiti. Ako nas sumnja zakoči, ona je pobijedila… no ako nas sumnja motivira, onda smo mi pobijedili nju. Teško je svaki put preusmjeriti sumnju k vlastitoj dobrobiti, nemoguće ponekad, ali gledajući dugoročno – jedini je put k uspjehu, ako o uspjehu uopće vrijedi govoriti.
Sjedim i osjećam se nervozno. Jednog dana ću znati bolje. Volio bih upoznati osobu koja je uspjela, a nikada u sebe sumnjala nije.
Budim se ovim jutrom čudnog osjećaja
Netko je provalio moja vrata sinoć
Krivnja je moja, nisam ih zaključao kako spada
Sad se bez ručka s golim zidom srama
S otprije dovoljno nemira u glavi
Pitam, može li se čast osvojiti kartama
Dolazi to čudno jesenje vrijeme
Vidim sunce ali sve što osjećam je zima
Dakako, ponekad volim sve te ekstreme
Kad pjesma poprimi neki čišći glas
Donese mi to malo mira u glavi
I na trenutak, usprkos svemu osjetim spas
Pitam se je li prevarant uvijek loša osoba
Sigurno postoji netko kome je donio dobro
Dok je živio za vrijeme nekog ljepšeg doba
Kojeg smisla onda imaju sve naučene dogme
Čemu osuđivati kad ni sami ne znamo
Liči li naš život ponekad ciganskome
Izgleda da nam je svijest sva preozbiljna
Zar je stvarno svaka dosjetka odbojna
Lica svakim danom izgledaju novo
Stranac sutra dat će ti život
Čekam tren da se zaputim u Kumanovo
Gdje mi putovi djeda nose prve korijene
Na mjestu gdje je sve počelo
Da nađem dvije čaše davno ispijene
U srcu divne proklete samoće
Koju toliko dugo želimo, a kada dođe sve što želimo je nazad
Da osjetimo opet meki okus ljubavi
Jutrom da se ne moramo buditi sami
Da barem još jednom poljubac znači nešto
Koliko god težak život bio
Koliko god gorak okus zadnji rastanak ostavi
Prije ili kasnije
Sve za čime ćemo čeznuti
Je meko lice i umiljat osmijeh ljubavi
Ono što pokreće svijet, nije ni seks niti novac
Nije ni mozak pojedinca, a bome ni svijest
Nisu žene, nisu kurve
Nije vječna želja za pripadanjem zajednici
Niti neka davno izgubljena lutrija
Svijet pokreće ljubav
Ona koju osjetiš kada si s nekim tko te zna
Razumije, gleda i vidi sebe u tebi
Onaj s kojim možeš biti cijeli ti
Koji će te voljeti što god napravio
Koji će te mrziti samo kako bi te sutra volio više
Koji će ti reći zbogom kada to najmanje želiš čuti
Ali znaš da je to jedini ispravni put
Kako bi mogao voljeti opet
Kako bi mogao živjeti opet
Ljubav koju gajiš prema životu
Bio on siv ili žut, pun dima ili sreće
Bezuvjetnu ljubav koju gajiš prema ljudima
Svih rasa, svih vrsta, svih podrijetala
Kada se nalaziš na prekretnici života
Ona ljubav koja će te držati budnim
I reći ti, još uvijek ima nade
Još uvijek ima smisla
Vjerovati u puku sreću nema smisla
Sreća dođe i prođe, kao i mjesec na nebu
Vjerovati u isključivo sretnu ljubav
Još manje ima smisla
Život boli, ljubav boli
Boli više nego išta na ovome svijetu
Kada misliš da si prošao sve
A još uvijek nisi osjetio oštricu ljubavne sablje
Čuvaj se, jer čeka te iza ugla
I uhvati li te nespremnog, mogao bi ju zamrziti
A kakvog li smisla ima mrziti ljubav
To je kao da mrziš samog sebe
Kao da mrziš cijeli smisao postojanja
Svatko će se probuditi i reći
Ja ipak volim svoj život
Ipak ne želim umrijeti
Ipak sam spreman ponovno zavoljeti
A što raditi kada sve što želiš je voljeti
A nigdje nikoga
Godine prolaze a ti i dalje sam
Gubiš nadu u ovaj svijet, a potom i u sebe
Ja ti kažem, voli, makar te shrvalo do groba
Voli sve, počevši od sebe
Onu bakicu u tramvaju koja te digla kada si mamuran teturao kući
Ili onog smrdljivog dedu na ulici što prosi
Čovjeka u odijelu koji hrani stotine obitelji
Ali ti ga vidiš samo kao pohlepnog gada
Voli malu ciganku koja još uvijek nije okusila realnost
Voli svoju obitelj jer samo zbog nje si ovdje
Voli sve, svakoga i uvijek
I samo tako ćeš biti spreman
I samo tako, kada najmanje očekuješ
Ljubav će doći i k tebi
Nenajavljena, nenadana, ali toliko čista i toliko lijepa
Kao odraz snježne planine tik u zoru
Kada svijet spava
A ti gledaš, i znaš, to je to
A što ako sutra umrem, ostavljam li išta iza sebe
Što ako nenadana smrt ubije život u meni
Što onda, kada sve izgubi smisao
I sve što vidim je sutra
Isto dosadno mizerno sutra
Onda nemoj biti slijep
Život je težak, život je gadan
Ti nisi bio pomilovan
Ali nitko, nikada, nije bio pomilovan
Kojeg smisla ima vezati se za nešto
Što znaš da je ironija našeg postojanja
Stvoreni smo za biti tužni
Stvoreni smo za mržnju
Stvoreni da kažemo, sve me neće
Sve me mrzi, pa kako ću ikada biti sretan
Kada svaka sitnica mene dovodi do ludila
Do krajnjeg osjećaja patnje
Ali to nisi samo ti
To je svaka osoba, koja kročila je
I okusila realnost ovog svijeta
Realnost je surova, kontradiktorna
Toliko opičena glupostima da se jedan zapita je li uistinu lud
Ali nije lud, samo vidi zdravim očima
A jednom kada vidiš, ne možeš zaboraviti
Ne možeš zažmiriti ispred horora naših svijesti
I onda ako ne naučiš kako reći zbogom
Kako reći ne
Kako pustiti da patnja prođe
I da život nastaviti teći
Nikada nećeš biti na miru
Nikada nećeš osjetiti spokoj u duši
A taj spokoj je ono za čime žudimo svi
Od male bebe do drvosječe na Velebitu
Jer jednom kad nađeš spokoj
Našao si sebe
A onda možeš sve
Dati ljubav, dati pažnju, dati život
A to je ono zašto si uistinu ovdje sa svima nama
Kako bi dao ljubav, kako bi dao cijeloga sebe drugima
Jer u protivnom nema smisla
Ali zapamti, dokle god nisi našao sebe
Nisi spreman ni voljeti
Tanka je granica po kojoj onda hodaš
I pazi, da ti neka nebitna sitnica
Ne postavi nogu i sruši te na stranu koju toliko pomno izbjegavaš
I to je ljubav, to je smisao svega
Jedino za što se uistinu vrijedi boriti
Ali nešto oko čega ako ne paziš
Ako ne misliš i ne želiš vidjeti
Zakopat će te u zemlju s tri nezacjeljive rane
Život će proći, a ti ćeš ostati nesretan
Stoga voli, makar nitko tebe ne volio
Pronađi svoj način, i onda voli na svoj način
Jer ništa drugo nema smisla
I ništa drugo nije vrijedno
Patnje koju tužna samoća svakog dana donosi
Imam osjećaj da svijet usprkos svim životnim i tehnološkim olakšanjima postaje tvrđi i tvrđi. Prirodna mi logika nalaže da kako životni opstanak postaje lakši, ljudi bi trebali biti mekši. Jasno je da je netko u prošlosti izgradio tvrdi karakter napadnut valovima gladi, siromaštva, bolesti, prljavštine, neznanja i svega ostalog. Kako se svijet razvija povijesni ljudski problemi opstanka gube na važnosti, jer naravno, svijet postaje bolji. Tako bi prirodni put bio opuštanje individualca i težnja ka otkrivanju novih načina življenja. Mekši život, usmjereniji ka prirodi, drugim ljudima, svijetu, obitelji – napokon ne moramo razmišljati kako ćemo preživjeti sutra, a opet, to je sve o čemu razmišljamo. Čini mi se da se moderni mladi čovjek vraća tradicionalnim vrijednostima koje u modernom svijetu nemaju apsolutno nikakvog smisla. Nosi se crna ili siva obična odjeća, kratka frizura, priča se izuzetno neumiljato, postura tijela mladog momka je izuzetno hladna, čvrsta, teška – nepristupačna ukoliko ne dijeliš iste manire. Sve mi je užasno čudno. Odavno je poznato da je nivo koncentracije u opadanju, ali sve mi se više čini kako to ima direktan utjecaj na manjak razmišljanja pojedinca. Svijet postaje hladniji, svakodnevna komunikacija se svodi na budalaštine, vraćaju se prastare tradicionalne vrijednosti, tvore se nepromišljene obitelji makar su nam roditelji dokazali kako to nema smisla, kako vodi u sjebanost, ali i dalje se isti princip nastavlja. Nacionalističke vrijednosti su i dalje na svakodnevnoj snazi što me ostavlja bez riječi. Kako je to moguće? Zar je uistinu toliko malen broj ljudi što razmišlja o sebi i svijetu oko sebe? Je li zapravo oduvijek bilo tako i prirodna ljudska tendencija je biti težak i hladan? Nemam pojma.
Možda sam apsolutno u krivu i bit ću sretan ako jesam, ali ja uviđam sve veću i veću kolektivnu otuđenost. To su moja razmišljanja za danas. Do sutra, kada smišljam nešto drukčije i novo. Volite se i budite voljeni.
Ranjen sam u ljubavi, i u svemu ostalom po malo
Davna sjećanja prošlih života jure mi ispred očiju
Zaključci da to stvarno bila je ljubav, da uistinu jesam volio
Druge prvenstveno, pa tek onda sebe
Dovelo me do kriznih trenutaka preispitivanja svega
Od mladosti do logičkih konstrukata čovjekova uma
Htio sam svijet objasniti riječima, a nisam mogao objasniti ništa
Oduvijek sam bježao od činjenice da mi stvari idu na trn
Skrivao se od ljutnje stvorene uvidom u krivi način života prosječnog čovjeka
Objašnjavao sam njegove postupke, branio ga pred sudom življenja
Dopustio sam vjerovati kako moja duša ponekad griješi
Tražio smisleno objašnjenje zavrnutih događaja
Kada zapravo sve što sam trebao je ostati
Ne sjećam se točnog dana kada sam shvatio da moj život tone
Više je bio proces nego egzaktan dan, no sigurno je jedno
Dogodilo se protiv mojeg htjenja, protiv cijelog mojeg postojanja
Trenutak u kojem sam se našao teško je objasniti riječima
Ostavio me ranjenog, u ljubavi, u životu
Volio sam i to me koštalo
Ali nikada neću prihvatiti objašnjenje da trebao nisam
Makar volio krivu osobu
Svijet je prepun ljudi što lutaju izgubljeni u svojim malim svjetovima
Prepuni su normi, isključenja, čvrstih stavova i glupih misli
Gdje vlada premalo ljubavi, a ja odbijam koračati njihovim putem
Odbijam nekome pružati samo običnu ljubav, makar me koštalo, iznova, iznova
Teško je pronaći mir u ovom zahtjevnom svijetu punom očekivanja
Svaka radnja i svaki mali korak mora biti smislen, svrsishodan, pravilan
A ponekad sve što poželim je hodati krivom stazom negdje u nepovrat
Izgubiti se u mislima lišen svih društvenih normi
Pronaći sebe
Kada čovjek dobije slobodu razmišljanja u trenutku potpune samoće
On ne može biti nitko no apsolutno svoj
Tada se ili javlja neshvaćeni konflikt osobnosti, ili se pronalazi mir
Sve što sam propatio u životu slabije osjećam u samoći bez stimulansa koji me na to prisjećaju
A volim ljude
Ali svaka me podsjeća na nju
I svi mi idu na živce
Pitam se što da radim kada naizgled ništa nema smisla
Vjerujem da ne želim nanovo voljeti
Rane i dalje previše bole
A količina ljubavi i što želim pružati i dalje nije ispražnjena
U jednu ruku tjera me da tragam, upoznajem i volim nove ljude
Susrećem li se opet s određenom vrstom osobnog konflikta
Mislim da je moje postojanje izgrađeno na konfliktu
Sve ima minimalno dualnu smislenost
Sve je i pametno i glupo
Rana u ljubavi najteže zacijeli
Susret osobe iz prošlog života nikada ne donosi dobro
Osim otvaranja zaključanih kutija duše što nose najteže odgovore
Susreti sa samim sobom, koje si sakrio od sebe i ostatka svijeta
Traume što si prošao, mislio da su nestale ali i dalje su prisutne punom snagom
A shvatio si da voliš tek kada si ju izgubio
Pa kako glupa zabluda, ali mozak tako kaže i ja tako osjećam
Koliko još samo toga za shvatiti kako bih utjecao na odluke mozga
Prihvatio sam prihvaćanje sebe
Svega što mi duša, podsvijest, intuicija, unutarnji osjećaj, nazovi to kako želiš
Kažu
Samo je to način manipulacije, promjene sebe
Na bolje, u blagostanje
Ali rane ljubavi i dalje ostaju i ostajat će sve dok je sjećanja
Na dugi period mogu se ugasiti, ali svako malo naleti osoba prošlosti
I poremeti mir i trud uložen u ostvarivanje istog
Ali drago ti je kada se to dogodi
Jer prisjetiš se svega zbog čega si živio, zaključiš da uistinu i jesi živio
Sjetiš se poljubaca i zagrljaja uz najiskreniji osmijeh
Sjetiš se da si bio voljen
Shvatiš da uistinu jesi stvaran, da postojiš i da ćeš to nastaviti biti
Dokle god je tebe
I dokle god je ljubavi na ovom šugavom crnom svijetu
Pomalo vidim sve starijim očima / Jednostavne stvari kao što su vezanje pertle ili češljanje ćelave glave / Ili tipa kako postupiti kad te netko stavi u poziciju života i smrti / Kao što su pisali u onoj dobroj knjizi / I mrtav čovjek je jednom morao hodati i čeznuti za svetim krajem uspjeha / Naizgled crne stvari uistinu ostaju crne / A pitali su me često čime se bavim i što ću jednog dana biti / Kada bih znao odgovor vjerojatno ne bih bio ovdje / Vjerojatno bih u nekoj fabrici novih ideja pravio piramide od stakla ili nešto sasvim drugo / Sigurno ne bih bio ovdje / Ali ljepota je što ne znam gdje želim završiti / Pa sam eto ovdje / Na koncu pitanja i pojava izazvanih zapanjujućim zrakama novih dana / Koje pojavit će se u trenutku najmanje pažnje i pomračne sjete / Pijući kavu ili pivu ili bilo koji drugi liker istine / Kao u onom dobrom filmu o kauboju / I tako sam ovdje / I sve pomalo vidim starijim očima.
Ranjen sam u ljubavi, i u svemu ostalom po malo
Davna sjećanja prošlih života jure mi ispred očiju
Zaključci da to stvarno bila je ljubav, da uistinu jesam volio
Druge prvenstveno, pa tek onda sebe
Dovelo me do kriznih trenutaka preispitivanja svega
Od mladosti do logičkih konstrukata čovjekova uma
Htio sam svijet objasniti riječima, a nisam mogao objasniti ništa
Oduvijek sam bježao od činjenice da mi stvari idu na trn
Skrivao se od ljutnje stvorene uvidom u krivi način života prosječnog čovjeka
Objašnjavao sam njegove postupke, branio ga pred sudom življenja
Dopustio sam vjerovati kako moja duša ponekad griješi
Tražio smisleno objašnjenje zavrnutih događaja
Kada zapravo sve što sam trebao je ostati
Ne sjećam se točnog dana kada sam shvatio da moj život tone
Više je bio proces nego egzaktan dan, no sigurno je jedno
Dogodilo se protiv mojeg htjenja, protiv cijelog mojeg postojanja
Trenutak u kojem sam se našao teško je objasniti riječima
Ostavio me ranjenog, u ljubavi, u životu
Volio sam i to me koštalo
Ali nikada neću prihvatiti objašnjenje da trebao nisam
Makar volio krivu osobu
Svijet je prepun ljudi što lutaju izgubljeni u svojim malim svjetovima
Prepuni su normi, isključenja, čvrstih stavova i glupih misli
Gdje vlada premalo ljubavi, a ja odbijam koračati njihovim putem
Odbijam nekome pružati samo običnu ljubav, makar me koštalo, iznova, iznova
Teško je pronaći mir u ovom zahtjevnom svijetu punom očekivanja
Svaka radnja i svaki mali korak mora biti smislen, svrsishodan, pravilan
A ponekad sve što poželim je hodati krivom stazom negdje u nepovrat
Izgubiti se u mislima lišen svih društvenih normi
Pronaći sebe
Kada čovjek dobije slobodu razmišljanja u trenutku potpune samoće
On ne može biti nitko no apsolutno svoj
Tada se ili javlja neshvaćeni konflikt osobnosti, ili se pronalazi mir
Sve što sam propatio u životu slabije osjećam u samoći bez stimulansa koji me na to prisjećaju
A volim ljude
Ali svaka me podsjeća na nju
I svi mi idu na živce
Pitam se što da radim kada naizgled ništa nema smisla
Vjerujem da ne želim nanovo voljeti
Rane i dalje previše bole
A količina ljubavi i što želim pružati i dalje nije ispražnjena
U jednu ruku tjera me da tragam, upoznajem i volim nove ljude
Susrećem li se opet s određenom vrstom osobnog konflikta
Mislim da je moje postojanje izgrađeno na konfliktu
Sve ima minimalno dualnu smislenost
Sve je i pametno i glupo
Rana u ljubavi najteže zacijeli
Susret osobe iz prošlog života nikada ne donosi dobro
Osim otvaranja zaključanih kutija duše što nose najteže odgovore
Susreti sa samim sobom, koje si sakrio od sebe i ostatka svijeta
Traume što si prošao, mislio da su nestale ali i dalje su prisutne punom snagom
A shvatio si da voliš tek kada si ju izgubio
Pa kako glupa zabluda, ali mozak tako kaže i ja tako osjećam
Koliko još samo toga za shvatiti kako bih utjecao na odluke mozga
Prihvatio sam prihvaćanje sebe
Svega što mi duša, podsvijest, intuicija, unutarnji osjećaj, nazovi to kako želiš
Kažu
Samo je to način manipulacije, promjene sebe
Na bolje, u blagostanje
Ali rane ljubavi i dalje ostaju i ostajat će sve dok je sjećanja
Na dugi period mogu se ugasiti, ali svako malo naleti osoba prošlosti
I poremeti mir i trud uložen u ostvarivanje istog
Ali drago ti je kada se to dogodi
Jer prisjetiš se svega zbog čega si živio, zaključiš da uistinu i jesi živio
Sjetiš se poljubaca i zagrljaja uz najiskreniji osmijeh
Sjetiš se da si bio voljen
Shvatiš da uistinu jesi stvaran, da postojiš i da ćeš to nastaviti biti
Dokle god je tebe
I dokle god je ljubavi na ovom šugavom crnom svijetu