Grgur Višić.
Riječi kao igračke.

I počne tako dobro. Misli se slože, glas se čuje, avioni lete i mrak pomalo pada. Stojiš sama na uglu sjećanja. Stare ljubavi su prošle, neke nove dolaze. Misliš si, ma svi su ljudi malčice ludi i pomalo glupi, ali to ti ne daje za pravo osjećati se mizerno. Prisjećaš se zlatnih davnih dana kada te je svak htio, kada si mislila da si zvijezda, u odrazu ogledala sjeta i ni blizu dodira spoznaja da netko tek sada uočava tvoju ljepotu. Razmišljaš o svijetu, ne vjeruješ da ovo društvo i dalje stagnira, da makar svo znanje na raspolaganju stoji, ljudi i dalje ne gledaju. Pitaš se jesi li možda ti ta koja je luda, koja je u krivu. Kako je moguće da se kotač i dalje vrti, a pomaka nema nigdje. Negdje je zapelo. Pogledaš očaravajući film i na trenutak osjetiš blagostanje, sve je dobro. Pročitaš savršenu knjigu i odlučiš to je to, samo kako bi se već sutra kolotečina vratila na utaban put. Nešto ne štima, netko je tu pobrkao zvijezde. Odgovor je sigurno u ljubavi, a ljubav ti je donijela samo patnju. I tako zaključiš, ne možeš ništa no – čekati. Prijatelji ti se smiju, roditelji kažu da si luda, bratu je krivo, nakon svega, ti i dalje, čekaš. Ali što se može, kažeš si, sve sam probala i dovelo me nikuda, pa neka se priroda pobrine za moje starenje, genetske i hormonalne promjene, pa možda sutra bude pravo, ljudi mrvicu ljepši, hrana malo finija, novac znatno vrjedniji, tuga debelo zaboravljena, riječi magično glasnije, put modro vedriji, i ja iole bolja!

I počne tako dobro. Misli se slože, glas se čuje, avioni lete i mrak pomalo pada. Stojiš sama na uglu sjećanja. Stare ljubavi su prošle, neke nove dolaze. Misliš si, ma svi su ljudi malčice ludi i pomalo glupi, ali to ti ne daje za pravo osjećati se mizerno. Prisjećaš se zlatnih davnih dana kada te je svak htio, kada si mislila da si zvijezda, u odrazu ogledala sjeta i ni blizu dodira spoznaja da netko tek sada uočava tvoju ljepotu. Razmišljaš o svijetu, ne vjeruješ da ovo društvo i dalje stagnira, da makar svo znanje na raspolaganju stoji, ljudi i dalje ne gledaju. Pitaš se jesi li možda ti ta koja je luda, koja je u krivu. Kako je moguće da se kotač i dalje vrti, a pomaka nema nigdje. Negdje je zapelo. Pogledaš očaravajući film i na trenutak osjetiš blagostanje, sve je dobro. Pročitaš savršenu knjigu i odlučiš to je to, samo kako bi se već sutra kolotečina vratila na utaban put. Nešto ne štima, netko je tu pobrkao zvijezde. Odgovor je sigurno u ljubavi, a ljubav ti je donijela samo patnju. I tako zaključiš, ne možeš ništa no – čekati. Prijatelji ti se smiju, roditelji kažu da si luda, bratu je krivo, nakon svega, ti i dalje, čekaš. Ali što se može, kažeš si, sve sam probala i dovelo me nikuda, pa neka se priroda pobrine za moje starenje, genetske i hormonalne promjene, pa možda sutra bude pravo, ljudi mrvicu ljepši, hrana malo finija, novac znatno vrjedniji, tuga debelo zaboravljena, riječi magično glasnije, put modro vedriji, i ja iole bolja!

Vlastita sumnja nešto je nevjerojatno. Sumnja u samoga sebe…. Zašto ljudi sumnjanju u vlastite sposobnosti. Sumnjaju da ono što rade nije dobro. Da je tuđi uradak bolji. Sreća nije kod susjeda, nikada nije ni bila – susjed također prolazi isti vrtlog sumnje kao i ti. Ipak nakon svih spoznaja, i dalje sumnjaš. Počinješ vjerovati sjebanim mislima, percepcija ti se iskrivi, nesretan si, a radiš, jebeno puno radiš.

Nakon puno premišljanja shvatiš da je sumnja put ka uspjehu, jer bez sumnje te više-manje boli kurac za vlastiti rad. Siguran sam da svatko sumnja. A opet, znajući to, i dalje sumnjaš. Bojim se da potpuno apstiniranje sumnje nikad neće biti moguće. U svakom poslu, svakom zanimanju, pa makar si portir, postoji netko koga smatraš boljim koji ti onda budi sumnju u samoga sebe.

Kao i svaku emociju, ovu trebaš iskoristiti u svoju korist. Vidjevši savršenstvo, znajući da si znatno ispod njega, savršenstvu trebaš i težiti. Ako nas sumnja zakoči, ona je pobijedila… no ako nas sumnja motivira, onda smo mi pobijedili nju. Teško je svaki put preusmjeriti sumnju k vlastitoj dobrobiti, nemoguće ponekad, ali gledajući dugoročno – jedini je put k uspjehu, ako o uspjehu uopće vrijedi govoriti.

Sjedim i osjećam se nervozno. Jednog dana ću znati bolje. Volio bih upoznati osobu koja je uspjela, a nikada u sebe sumnjala nije.

Pomalo vidim sve starijim očima / Jednostavne stvari kao što su vezanje pertle ili češljanje ćelave glave / Ili tipa kako postupiti kad te netko stavi u poziciju života i smrti / Kao što su pisali u onoj dobroj knjizi / I mrtav čovjek je jednom morao hodati i čeznuti za svetim krajem uspjeha / Naizgled crne stvari uistinu ostaju crne / A pitali su me često čime se bavim i što ću jednog dana biti / Kada bih znao odgovor vjerojatno ne bih bio ovdje / Vjerojatno bih u nekoj fabrici novih ideja pravio piramide od stakla ili nešto sasvim drugo / Sigurno ne bih bio ovdje / Ali ljepota je što ne znam gdje želim završiti / Pa sam eto ovdje / Na koncu pitanja i pojava izazvanih zapanjujućim zrakama novih dana / Koje pojavit će se u trenutku najmanje pažnje i pomračne sjete / Pijući kavu ili pivu ili bilo koji drugi liker istine / Kao u onom dobrom filmu o kauboju / I tako sam ovdje / I sve pomalo vidim starijim očima.